Mogao bih da se okušam i u novinarstvu. Šta bi mi falilo,danas svako radi svašta pa zbog čega ja ne bih napisao jednu kratku kolumnu.Ja vrlo često zapišem neki detalj iz svojih dečačkih dana i baš ovih dana naletim na deo kada sam sa društvom išao u našu fabriku Azbest-Strgari da kradem samolepljive sličice.Prerada papira je radila punom parom.
Stotine radnika Stragara i okoline su zarađivale u toj fabrici svoje parče hleba. A mi školarci čim stigne kamion a mi sa one strane od fudalskog igrališta pa preko borove šume i kroz žicu da krademo sličice. Mene čuvari nikada nisu uhvatili na delu, ali bilo je i onih koji su pohvatani. Po puštanju na slobodu pričali nam kako su ih zatvarali u nekakav zatvor. Ma jes samo što nije tako, još će da ispadne da su i mučeni kao mali Radoica. Sada posle toliko godina često prođem pored naše fabrike i pitam se šta se to desilo. Svako ima neku svoju priču. Meni lično tema fabrike Azbest uvek je bila čudna. Nema tu šta mnogo da se priča i filozofira.Ja bih to uporedio sa delom Prkosne pesme Dobrice Erića Rulje bivših ljudi ubica i golja čopori robota i drugih monstruma palacaju na tvoje voćnjake i polja i na moju belu kuću pored druma oko koje kao najlepše odive cvetaju lipe, jabuke i šljive. Te rulje i ti monstrumi sjatiše se na onu našu jadnu fabriku kao na nekakvu lešinu pa je čerupaše danima, mesecima,godinama. Isisaše iz nje i poslednju kap znoja koju su godinama ostavljali naši dedovi i očevi u nadi da će i nama nešto u amanet ostaviti.Eto ostaviše nam samo sećanja na jedno davno Srećno vreme. Ko bi nama u to vreme kupio samolepljive sličice, stripove i razno razne dečije radosti.. Nekada rano ujutru čujem ulicom korake gumenih čizama i curula.To mora da su radnici koji idu na posao ili se vraćaju sa posla, ustanem i pogledam kroz prozor. Ništa se ne vidi, samo magla dolinom Srebrnice. A ta magluština se evo do dana današnjeg nikako ne razilazi.
(Iz zbirke “Sećanja”)
A po priči mnogo starijih prvi televizor je daleke 1967 stigao u selo. Pričali mi da se u porodicu Nedeljkovi 1969 okupilo celo selo ali i komšije iz Starog sela Masloševa da gledaju prenos spusta na Mesec. Bilo je kažu više od pedeset ljudi u dvorištu Nedeljkovića na klupama a televizor PACIFIK EI- NIŠ iznet na prozor…
Prošlo je mnogo godina od tada dok ga mi nismo kupili.
U to vreme je bilo nezamislivo da se posle smrti nekog člana porodice pusta televizor.Obični je to trajalo godinu dana posle smrti nekog od ukućana. Godine 1980 našu kuću je zadesila velika tragedija.
U saobraćajnoj nesreći ja sam ostao bez strica Petra,najmlađeg sina moje babe Borke i dede Milisava.
Imao je jedva 26.godina.
Ja se te tragedije gotovo i ne sećam, jedva nečega kao kroz maglu.
Televizor se u našoj kući nije uključivao godinama.
Svako veče sam oko sedam sati sa sestrama išao kod Nedeljkovića da gledam crtani. Znam da sam sedeo uvek na pragu ulaznih vrata u spavaću sobu. Bio sam miran sve dok traje crtani a potom bi nastao haos. Stariji su se okupljali da gledaju dnevnik ali dok sam ja u sobi bilo je jako teško bilo šta čuti.
Pa smiri se malo..stalno mi je vikao pokojni deda Dobrivoje. Kako smo mi bili mirni dok si ti gledao crtani.
Ma kakvi, nikada nisu uspeli da me smire,uvek je neko morao da me vrati kući. Imali su oni keramičke pločice u sobi a na par pločica su bili iscrtani nekakvi detalji, lovaca, zeca,patki, fazana. E morao sam ja kad god sam otišao da skačem preko kreveta i stolica i da pokušavam tog zeca i sve te životinjice da isteram iz pločice.Sećam se da su me jednom uplakanog i zamotanog u ambasador ćebe vratili kući.
Moguće je čak da sam i batine dobijao zbog tih pločica.
A naš televizor je čekao kada će biti uključen.
Dok je bio isključen iz struje ja sam ga stalno čačkao.
Crveno dugme i one točkiće ( birače kanala) sam ja verovatno i pokvario i pre nego što smo ga uključili.
Ja se ne sećam kada smo ga uključili ali znam da i kada smo to uradili nije dugo radio.
I to kratko vreme što je radio znam da nas je namučio,ma stalno su mu ispadali oni dugmići i čim ispadnu odmah počne da šušti.Sećam se da me prst palac boleo od silnog stezanja tog birača kanala.Stavljali smo i drvce šibice ali ni to nije dugo funkcionisalo. Dolazio posle neki majstor,znam da je bilo uoči dočeka neke Nove Godine ali nije uspeo da ga popravi. Tako je prošla decenija bez gledanja televizijskog programa.
Tek početkom devedesetih a posle godišnjice smrti moje babe (nane) u našu kuću je stigao novi televizor. Samsung u boji sa daljinskim…
Dal od straha ili Boga dragog pitaj čega ja nisam bio u kući kada ga je otac uključio.Stajao sam napolju i gledao ga kroz prozor……