Pre tačno 25 godina, u 19:42 časova, sirene za vazdušnu opasnost odjeknule su širom Srbije, uključujući i Topolu, što je bio prvi put u Evropi od kraja Drugog svetskog rata. Ovaj događaj označio je početak NATO agresije na našu zemlju. Tokom ovog perioda, imao sam čast da sa nepunih 23 godine obavljam radni ratni zadatak kao izveštač, pripremajući vesti i informacije za javnost.
Prve noći bombardovanja, sećam se kako smo se sklonili u podrum zajedno sa komšijama. Ivan, moj komšija i zauvek bliski prijatelj, i ja smo stajali ispred kuće, gledajući u mrak, dok je nebo nad Oplencem bilo osvetljeno samo povremeno. Tada smo primetili kako nešto svetli i proleće iznad Oplenca i kako leti pravo na Bukulju, tačno na antenski sistem radija i televizija iz Arandjelovca a neposredno u blizini je radarski centar hidromoeteorološkog zavoda.
Taj prizor bio je poput scene iz filma, dok smo stajali bez reči, osećajući se kao da smo svedoci nečeg velikog i strašnog. Videli smo kako raketa leti brzo i tiho kroz noćno nebo, ostavljajući za sobom trag svetla, dok smo iščekivali njen sudbonosni pad. Kada je udarila u Bukulju, osvetljavajući nebo eksplozijom, osetili smo jezivi potres. Tog trenutka, u našim očima odrazila se mešavina straha, neverice i odlučnosti da ostanemo jaki u trenucima krize.
Ta noć će zauvek ostati urezana u naše sećanje, kao simbol početka teških vremena, ali i kao podsetnik na našu solidarnost i hrabrost dok smo se suočavali sa izazovima koji su nas okruživali.
Samo sam te večeri bio kod kuće, svaku sledeću sam provodio u redakciji radija, odlazeći povremeno na vidikovce iznad Topole.U tim teškim trenucima, kada su antenski sistemi svih radija i televizija u ovom delu Srbije bili srušeni, antene radija na kojem sam radio bile su jedine koje su i dalje funkcionisale. To nas je u tom periodu postavilo kao jedan od retkih izvora informacija za našu zajednicu, pružajući svetionik nade i informacija u vreme kada su ljudi bili uskraćeni za bilo kakve informacije.Iskreno nisam se plašio ni u noćima dok sam sedeo u redakciji a kada su mediji bili legitimna meta NATO alijanse.
Noću sam povremeno odlazio iz redakcije na Kalipolje i Oplenac da sa vidikovaca posmatram kako rakete lete i padaju negde u daljini, a tek kasnije dobijao informacije da su padale na Beograd, Pančevo, Smederevo… Prizor raketa koje lete ka ciljevima i eksplozije koje se dešavaju bio je istovremeno fascinantan i zastrašujući. Dok sam gledao u daljinu, osećao sam mešavinu straha i odlučnosti, a sa ciljem da što opisnije prenesem slušateljkama i slušaocima šta sam video i osetio.
Prema podacima sa kojima baratam ako se ne varam, tokom NATO agresije na teritoriji opštine Topola, pale su 2. neeksplodirane krstareće rakete na Kalipolju i Krćevcu, koje su pretpostavljam piloti odlučili da ne upotrebe. Važno je napomenuti da Topola i njeni objekti nisu bili meta napada svo vreme agresije.
Da se podsetimo.
Prema podacima Ministarstva odbrane Srbije tokom vazdušne agresije NATO ubijen je 1.031 pripadnik Vojske i policije. Procenjeno je da je poginulo oko 2.500 civila, među njima 89 dece, ranjeno oko 6.000 civila, od toga 2.700 dece, kao i 5.173 vojnika i policajaca, 25 osoba se vodi kao nestalo.
Prema navodima srpskih stručnjaka, do 10. juna zabeleženo je 18.168 avio poletanja. Po NATO izvorima, naleta je bilo 38.004, od toga 10.484 vatrenih dejstva, dok su ostalo bila izviđanja, avaksi, tankeri. U dejstvima je u prvo vreme učestvovalo dnevno oko 70 borbenih aviona, da bi docnije taj broj bio i oko 400 svakodnevno.
Ratni gubici NATO u ljudstvu i tehnici nisu priznati. Iz Beograda su dolazile tvrdnje da je oboreno više desetina letelica, za što nema potvrde. Ruska agencija APN objavila je da je NATO izgubio više od 400 vojnika i preko 60 letelica, dok je američki predsednik Bil Klinton naveo u govoru 10. juna 1999. da NATO nije imao žrtava. U Muzeju vazduhoplovstva u Beogradu čuvaju se ostaci srušenih aviona F-117, F-16, bespilotnih letelica, krstarećih projektila. Letelica F 117, takozvani „nevidljivi“ prethodno simbol superiornosti američke tehnologije, završila je u njivi u ataru sremskog sela Buđanovaci.
Gotovo da nema grada u Srbiji koji se tokom 11 sedmica agresije nije našao na meti. NATO je izvršio 2.300 udara i bacio 22.000 tona projektila, među kojima 37.000 zabranjenih kasetnih bombi i onih punjenih obogaćenim uranijumom. Osim napada sa brodova u Jadranu, kao i iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, operacije su izvršavane iz baza u zemljama Zapadne Evropi i SAD.
Razorena je infrastruktura, privredni objekti, škole, zdravstvene ustanove, medijske kuće, spomenici kulture, crkve i manastiri. Sve zajedno, procenjuje se, oko 50 odsto proizvodnih kapaciteta Srbije. O materijalnoj šteti koja je naneta tokom NATO agresije izneti su razliciti podaci. Tadašnje vlasti u Beogradu procenile su štetu na približno stotinu milijardi dolara, a grupa ekonomista G17 procenila je štetu na 29,6 dolara.
U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.
Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, što je imalo i nesagledive ekološke posledice. NATO je upotrebio, navodno prvi put, takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.
Razorena je ambasada Kine u Beogradu 7. maja 1999. Zgrada RTS u Beogradu uništena je 23. aprila. Poginulo je 16 osoba i isto toliko ranjeno. Zgrada Televizije Novi Sad razorena je 3. maja 1999, na Međunarodni dan slobode medija.
Agresija je obustavljena potpisivanjem Vojno-tehničkog sporazuma kod Kumanova 9. juna 1999, da bi tri dana potom počelo povlačenje snaga Srbije odnosno SRJ sa Kosova i Metohije. Sporazum je odredio uspostavljanje misije Ujedinjenih nacija, UNMIK.
Generalni sekretar NATO-a 10. juna 1999. izdao naredbu o prekidu bombardovanja. Poslednji projektili pali su u rejonu sela Kololeč, kod Kosovske Kamenice, u 13.30, i na kasarnu u Uroševcu oko 19.35. Bio je to 79. dan NATO agresije na Srbiju, odnosno SRJ.
Savet bezbednosti UN usvojio je Rezoluciju 1244. U sastavu misije KFOR na Kosovo i Metohiju je upućeno 37.200 vojnika. Kulminacija čitavog procesa bilo je jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova 17. februara 2008, što su priznale zemlje koje su učestvovale u agresiji na Srbiju 1999.
tekst i foto:Peđa Filipović