Razvoj ličnosti i formiranje identiteta odvija se kroz osam faza. Svaka faza ima svoje specifične razvojne zadatke i svaka predstavlja potencijalno kriznu situaciju.
- Faza sticanja osnovnog poverenja – traje tokom prve godine života. Osnovni zadatak je izgrađivanje osnovnog poverenja koje je temelj kasnijeg samoprihvatanja, ljubavi prema drugima i temelj nade. Poverenje se formira pod uticajem toplog prihvatajućeg odnosa s majkom. Međutim, ako taj odnos nije zadovoljavajuć, umesto osnovnog poverenja izgrađuje se osnovno nepoverenje koje obeležava dalji put ka idnetitetu.
- Faza sticanja autonomije – traje tokom druge godine. Detetov motorni razvoj (sve veći radijus kretanja, razvoj govora, iskustvo s roditeljima oko navikavanja na čistoću) i druge okolnosti u ovom periodu omogućavaju detetu da sebe doživi kao samostalno, autonomno biće. Zadatak ove faze je sticanje samopouzadanja, osećanja moći i ponosa. Ali, odrasli svojim oštrim zahtevima često dovode do toga da umesto da sebe doživi kao moćno, dete počinje sebe da doživljava kao prljavo, loše, neposlušno.
- Faza sticanja inicijative – dešava se u toku predškolskog uzrasta. Ovde dete postaje sposobno da kroz igru i maštu menja realnost. Zadatak je izgrađivanje inicijative koja će kasnije biti osnova za težnju ka postignuću. Umesto inicijative može se tvoriti stid, otpor i agresija prema svemu što je novo i neistraženo, a osećanje krivice može da prati svaki pokušaj traganja za rešenjima koja se ne uklapaju u uobičajene, poznate okvire.
- Faza usvajanja odgovornosti – odnosi se na školsko dete. Niti u jedno drugo vreme dete nije spremnije da uči brzo i zainteresovano, da odraste u smislu deljenja dužnosti, discipline, rada. Pojavljuje se učitelj s kojim dete mora da se identifikuje da bi uspešno preživelo ovu razvojnu fazu. Uporedo se menja odnos i prema roditeljima i prema sebi. Nevešti i nezainteresovani učitelji, nevešti i suviše protektivni roditelji neće razvijati detetovu samostalnost i učiti ga da se sopstvenim trudom može doći do rezultata. Preterana zaštita i poređenje sa rezultatima druge dece mogu dovesti do nesamostalnosti ili osećanja nemoći i inferiornosti. Posledica ovoga je neusvajanje odogvornosti, ali i razvijanja osećanja manje vrednosti.
- Adolescencija – predstavlja najburniji period u životnom ciklusu jer se u njemu prelamaju svi problemi i sva loša rešenja iz ranijih razvojnih faza. Sada se mladi suočavaju s izmenjenim telesnim izgledom, sa snažnim seksualnim potrebama i s izmenjenim stavom okoline. Postepeno uključivanje vremenske dimenzije budućnosti u shvatanje vremena omogućava adolescentu da stvara svoj životni projekat. Razvoj apstraktnog mišljenja pomaže mu da i etičke kategorije razume same po sebi. Sukobi sa ranijim identifikacionim uzorima (roditeljima) postaju sve neminovniji. Ove promene imaju za cilj sintetizovanje svega što se dogodilo u ranijim razvojnim fazama i izgrađivanje pouzdanog i stabilnog osećanja identiteta. Umesto identiteta koji omogućava adolescentu da sebe doživi kao jedinstveno i neponovljivo biće i donese odluke za dalji život, mogu nastati konfuzija identita, izolovanost, strepnja, neodlučnost i sumnja u pogledu sopstvene budućnosti.
Autor teksta:Verica Novčić Petrić
fotografije (Izlazak meseca u selu Vodice) :Peđa Filipović
medijski sadržaj broj:12
Naziv projekta:Vratimo osmeh deci bez roditeljskog staranja
Glavni i odgovorni urednik:Predrag Filipović
Nosilac projekta:Medijska kuća I FM Topola, portal NOVINicE