Vi ste ovde
Naslovna > Stari postovi > PANIKA NOŠENA JASENICOM

PANIKA NOŠENA JASENICOM

JUGOVANJE (svakodnevni eksperiment kojim se dokazuje da je Šumadija okrugla)

Živim u Aranđelovcu. Radim u Lapovu. Putujem svakodnevno sopstvenim prevozom. Šezdeset i pet kilometara u jednom smeru. Imam pod točkovima dovoljno kilometara koji me kvalifikuju za ovaj eksperiment. U teoriji, putanja nije kružnica, ali verujte podnaslovu. Praksa pokazuje da će ogled biti uspešan.

Jednog trena kreneš na posao sa prvim petlovima, odlučna da pokoriš svet i spremna da organizuješ najbolje književno veče u istoriji bibliotekarstva, a sledećeg zatekneš sebe u Jasenici. Jugića u Jasenici. I Jasenicu u jugiću. Kako god.

Uronila sam u petnaesto majsko jutro 2014. potpuno neobaveštena. Grip me je prethodnih dana prikovao za krevet i naravno da, sva ustreptala od povišene temperature, nisam pratila vesti na televiziji.

Radnica na pumpi me je upozorila na situaciju na mojoj redovnoj maršruti kroz grad, pa sam iz Aranđelovca krenula pored „Knjaza“. Voda je prelivala preko mostića, oranice sa desne strane puta u Banji i Krćevcu su bile poplavljene, a ja sam grabila dalje. Na zadnjem sedištu truckale su knjige o Prvom svetskom ratu. Misli su mi se rojile oko bajoneta Jerotija Pavlovića i već sam raspoređivala stolice u čitaonici, kao da pod točkovima nemam hiljade kilometara. Kao da umesto mozga imam pihtije.

Dok sam kočila na krivini u Žabarima i prebacivala u niži stepen prenosa, spazila sam neku frku sa desne strane, vatrogasno vozilo, šta li… Natalinci su dremali dobro natopljeni kišom. Nigde nikog.

I sasvim polako, bez šizofene muzike koja najavljuje propast, preda mnom se stvorila voda. Velika voda. Progutala je ulicu koja je vodila u Saranovo. Pošto nije bilo barikada, policije, civilne zaštite (da l sam očekivala i novinare u sedam ujutru), nastavila sam dalje, naivno procenjujući da jugić ima svojsva podmornice. Kada je mutna voda zapljusnula točkove, a zatim i haubu i usporila moj zamah, shvatila sam da je vrag odneo šalu. Srećom, naiđoh na asfalt. Preplašena, parkirala sam se s desne strane i isključila motor.

Najpre sam, naravno, zapalila cigaretu, a upaljač mi je podrhtavao u ruci, zgrabila mobilni telefon i izašla iz auta. Kiša je padala sve jače dok sam pokušavala da ukucam broj telefona svog supruga. Kada se javio, zacvilela sam da zove sve nadležne službe da me izvuku odavde. Rekao mi je da se smirim, da pokušam da pokrenem auto, mada je skeptično napomenuo da su male šanse za to i da nastavim dalje, kad sam već nesmotreno stigla dotle. Dok sam ga slušala, šetala sam uznemirena , nakvašena cigareta žalosno se dimila, kao da ispušta signale za pomoć. A onda je vidik preda mnom pukao i poželela sam da se zemlja otvori i proguta me. Ali, zemlje nije bilo, a ni puta. Svuda, dokle je moj pogled dosezao, samo voda. Mutna, pobesnela Jasenica. Kada sam spazila, na puškomet dalje, da zapljuskuje krov belog kombija, noge su mi se odsekle. Ovoga puta sam već jecala u slušalicu. Zapalila sam još jednu, obrisala suze i sva stakla na jugiću (bluzom koju sam planirala da obučem na književnoj večeri), sela za volan i dokazala sebi da ipak verujem u Boga.

Naravno, nije dolazilo u obzir da nastavim dalje. Morala sam da se vratim, da ponovo krenem kroz nabujalu vodu koja je zaposela sve oko mene. Jugo je zabrektao posle dugog pokušaja. Jedva sam uspela da ga okrenem jer sam drhtala. Moj strah se vraćao kući kroz nabujalu Jasenicu koja je stigla do risova mojih čizama, progutala muzički uređaj i očijukala sa menjačem.

Jugić je mileo i stenjao, a ja sam, potpuno besmisleno, ramenima gurala napred, nemoćna da sagledam šta će se desiti ako se motor ugasi i voda me odnese. Gde?

I ne, nisam mislila na porodicu i da sam im potrebna i kako je lepo živeti. Samo sam grčevito stezala volan, nesvesna da upravljam (ne znam ni da li sam) i bodrila svoj auto da izdrži do asfalta koji je bio čitavu galaksiju udaljen od moje panike nošene Jasenicom.

Sa desne strane sam ugledala dvojicu meštana u ribarskim čizmama. I da su hteli, nisu mogli da mi pomognu. Ne znam da li su me gledali kao očajnicu, gusku ili avanturistkinju.

Asfalt. Neverica. Olakšanje. Bujica suza koja mi se sliva niz obraze. Treća cigareta. U četvrtoj drumom. Ne smanjujem ni pri susretu sa buldožerom na zadatku u Žabarima. Zapanjeni vozač mi se sklanja sa puta. Topola. Javljam se na posao. Potpuno nesvesna neminovnosti proglašenja vanredne situacije, otkazujem književno veče. Četvrta cigareta. Uspaničeno proveravam da li su knjige o Velikom ratu suve. Aranđelovac. Nadobudno se smejem opreznim vozačima koji uranjaju u baruštine oko „Izvora“. U četvrtoj ulećem u svoje dvorište. Okrećem ključ. Potpuno sluđena, ljubim volan.

Izašavši iz automobila, prezrivo bacam kišobran na zemlju, skidam kapuljaču i po najvećem pljusku, laganim korakom krećem ka obližnjoj prodavnici po vruć hleb.

Nemam više šta da kažem. Niti da poručim. Jedva sam i ovoliko napisala. Strah je i dalje u mojim porama. Kaplje sporadično. Jugo se, nakon par meseci, osušio i izgubio miris poplave.

Tekst: Danijela Vulićević

Neko je razmišljao o “PANIKA NOŠENA JASENICOM

Ostavite odgovor

Top