Maršruta je ista. Jugo takođe, ali putovanje na posao poslednjih mesec dana nikako. Nije potrebno mnogo logike da se dođe do zaključka. Ja nisam ista.
Urednik „Novinica“ u kojima su pre četiri godine objavljene neke od mojih vozačkih avantura, u razgovoru koji smo ovih dana vodili, a sigurna sam da ste takve i vi, sa svojim rođacima, prijateljima i saradnicima, o tome da li smo svi zdravi i kako se snalazimo u datoj situaciji, u šali mi je rekao da mogu da budem ratni reporter kroz Šumadiju. „Poklopila“ sam ga rečima da nismo u ratu.
Mi nismo, ali izgleda da ja jesam. Sa tišinom u sebi. Danas sam je, nakon mesec dana premišljanja, izolovala i prepoznala.
Sve što sam godinama opservirala na svakodnevnom putu od Aranđelovca do Lapova, kroz Topolu i sva sela i varoši, ovih dana izgleda toliko daleko kao da su moje sinapse otkazale poslušnost i nema saobraćaja između impulsa i osećaja. A ni one radosti koja me je pratila svakog jutra na putu u biblioteku. Tamo su sada samo knjige. Ni slutila nisam kako prethodna rečenica može da zvuči prazno.
Danas su putari sekli rastinje kraj kolovoza u Đurđevu, a zidari gradili Parohijski dom pored crkve u Viševcu. A ja sam samo vozila. Dva i po sata u oba smera. Bez muzike. Bez cigarete. Bez grickalica. Čak mi ni telefon nijednom nije zazvonio. Kao da je tišina u meni zarobila i auto. Nije ni čudo, nakon toliko godina drugovanja, ličimo jedno na drugo.
Zahvaljujući novom, kvalitetnom putu Rača – Lapovo, preko Starog Brda, na putu do posla, još od prošlog leta, prolazim pored očeve kuće. I tu dragost je prekrio muk u meni. Ne mogu da ga zagrlim, ali mogu da mu u apoteci uzmem lekove za dijabetes. I da se izvičem na sve one koji ga posete, bez maske na licu.
Iako me je suprug zadirkivao da će nešto krenuti naopako, i da će me policijski čas zateći u jugu, vratila sam se taman na ručak.
Na putu je bilo manje vozila nego u danima pre vanrednog stanja. Niko se nije bahatio u vožnji, iako saobraćajaca na ulicama nema. Nekako, danas nije bilo ni ptica. Ili su cvrkut sakrile od mene.
Priroda se oprolećila potpuno. I sve okućnice su sređene. Šumadija je umivena pred praznik. A ja sam sklopila primirje sa tišinom. Najkraći rat u istoriji vojevanja. Ona je izgleda deo moje prirode, samo retko stižem do nje.
Neću vam se izvinjavati što nema humora u ovom Jugovanju. Mogla sam da se igram rečima i povežem svoj auto sa virusom korone, kao što sam jednom prilikom u nekoj šali mirazni bicikl spojila sa boginjama, ali današnji vozač je mogao da vam pruži samo ovakav izveštaj sa putovanja.
Budite dobro!
Danijela Vulićević
Još jedno Jugovanje možete pročitati na linku:https://novinice.rs/panika-nosena-jasenicom/