Bolnica „Stefan Visoki“ počinje sa radom davne 1960. godine. Bolnica obavlja stacionarnu i polikliničku delatnost za građane opština Smederevska Palanka i Velika Plana, kao i za sve druge građane koji se za pomoć obrate (oko 130.000 stanovnika). Bolnica obezbeđuje lečenje i rehabilitaciju obolelih i povređenih i korišćenjem prirodnih faktora (pre svega – mineralne vode).
Posteljni fond bolnice raspolaže sa 300 kreveta.
Pored osnovne delatnosti, Bolnica obezbeđuje zdravstveno vaspitanje bolesnika, stručno usavršavanje zdravstvenih radnika, pružanje stručne pomoći drugim zdravstvenim ustanovama (obuka pripravnika, specijalističko stažiranje, nastavna baza medicinske škole). Bolnica obavlja i nemedicinsku delatnost: pravni i opšti poslovi, ekonomsko finansijski poslovi, prevoz sanitetskim vozilom, priprema obroka za ishranu stacionarnih bolesnika, tehničko-uslužni poslovi.
U bolnici je zaposleno 568 radnika.
Prva rezervna vojna bolnica u Smederevskoj Palanci
Prva rezervna vojna bolnica u Smederevskoj Palanci bila je jedna od 58 privremenih sanitetskih ustanova u Kraljevini Srbiji, koja je osnovana s kraja 1914. godine, nakon što je u daljem toku Prvog svetskog rata Smederevska Palanka stavljena u središte ratnih zbivanja. Pored zbrinjavanja ranjenih iz borbi vođenih u toku 1914. i 1915. godine, u bolnici su zbrinjavani i oboleleli borci i stanovništvo od sva tri tipa tifusa: pegavog tifusa ili pegavca (typhus exanthematicus), trbušnog tifusa (typhus abdominalis) i povretnog tifusa (febris recurrens), koje su u vidu masovnih epidemija harale Srbijom.
Od osnivanja, pa do prestanka sa radom sudbina bolnice bila je vezana za sudbinu srpskog naroda i srpske vojske, tako da je krajem ratne 1915. godine, deo sastava bolnice bio prinuđena da, teške bolesnike ostavi na dalje zbrinjavanje neprijatelju, i krene sa vojskom i delom naroda u albansku golgotu.
Razloge vojnih vlasti Kraljevine Srbije da Smederevsku Palanku odrede za sedište vojne bolnice treba tražiti u njenom geografskom položaju, materijalnim, kadrovskim i organizacionim mogućnostima. Smederevska Palanka se, u tom istorijskom trenutku, nalazi u srcu Srbije, u zaleđu zbivanja na Drini i Kolubari, na glavnoj železničkoj komunikaciji Beograd — Niš, kojom su saobraćali sanitetski vozovi. Pored toga, novosagrađena kasarna ne samo da je raspolagala smeštajnim kapacitetima, već se nalazila u blizini pruge, tako i izvorišta mineralne lekovite (kisele) vode. Sama varoš je tada imala razvijenu trgovinu i zanatstvo, što je obezbeđivalo, uz bogato poljoprivredno zaleđe, lako snabdevanje bolnice svakodnevnim potrepštinama.
Ipak, ne treba zanemariti mogućnost da je presudnu ulogu pri opredeljenju vojnih vlasti da Smederevski Palanku izabere za sedište vojne bolnice, odigrala činjenica da su u Smederevskoj Palanci već postojala društva Crvenog krsta i Kolo srpskih sestara, sa brojnim članstvom, obučenim u pružanju medicinske pomoći, i varoški lekari koji su „zanat ratnih hirurga” ispekli u balkanskim ratovima (lečeći, prema raspoloživih izvorima u periodu Prvog i Drugog Balkanskog rata 1.422 ranjenika i bolesnika).
Na osnovu oskudno sačuvane raspoložive arhivske građe, može se zaključiti da su na početku Prvog svetskog rata u rekviriranim zgradama u Smederevskoj Palanci bile stacionirane brojne artiljerijske, konjičke i avijatičarske vojne jedinice. A imajući u vidu dobru organizuju u bolničkom zbrinjavanju ranjenika i veliko iskustvo varoških lekara u lečenju ranjenika, stečeno za vreme balkanskih ratova, od sanitetskih ustanova u drugoj polovini 1914. godine osnovane su:
U kući kafedžije Žike Simića, 15. decembra 1914. godine, ambulanta diviziona konjičke artiljerije.
U Hotelu „Kruna“, vlasnika Vasilija Jankovića, 20. decembra 1914. godine, ambulanta rezervnog inženjerijskog bataljona.
U kući trgovca Ivka Mirkovića, od 10. decembra 1914. godine, smešten je ordinacija dr Hranislava M. Joksimović, sanitetskog majora.
U pred kraj 19. veka izgrađenoj kasarni, u istim prostorijama u kojima je pod istim nazivom radila bolnica i u balkanskim ratovima, Prva rezervna Smederevska Palanačka vojna bolnica.
Za prvog upravnika bolnice postavljen je dr Eduard Mihel, u činu sanitetskog majora, koji će kasnije tokom rata biti jedna od žrtava u velikoj epidemiji pegavog tifusa (1915).
Pored dr Eduarda Mihela u Prvoj rezervnoj palanačkoj vojnoj bolnici, kao glavni hirurg Moravske divizije prvog poziva, radio je i dr Leon Koen, do premeštaja u Ćupriju.
Po ulasku okupacionih snaga Austrougarske carevine na prostor Kraljevine Srbije, bolnica je promenila status i naziv i postala Carska i Kraljevska okružna bolnica u Palanci. Ona više nije vojna ustanova, već civilna, građanska zdravstvena ustanova koja je do 1918. funkcionisala po zakonodavstvu okupacionih vlasti.
FOTO:ARHIV NOVINicE
teks:P.F