Putujem autobusom do ostrva u Grčkoj. Osim uobičajenih turista tu je i odbojkaški tim. Dva trenera vode ih u kamp. Srđan i Cveta. Kao i svi omladinci smeštene su u zadnjem delu. Tamo gde je uobičajeno da na ekskurzijama bude najzanimljivije društvo. Čujemo otvaranje kesica. Čips, smoki, čokoladice. Igraju karte i domine. Njihova muzika sa mp3 plejera polako preuzima muziku koju je pustio vozač. Pomiren sa sudbinom isključio je, jer svi slušamo kako one pevaju.
-Cvetooo, a ja sam zaboravila pasoš!!- kaže jedna od njih, želeći da vidi reakciju.
-Pa dobro, reći ću onom Grku što te čeka da mi je žao, ali da smo morali da te vratimo nazad. Da ne dolaziš ove godine!!!- odgovara hladnokrvno Cveta. Ne samo da nije nasela na provokaciju, već je uspela da isprovocira.
-Jaooo Cveto, ma koji Grk? Pa mene niko ne čeka!
-‘Ajde, gasite taj radio, ljudi hoće da spavaju! Baš ste glasne. – uključuje se Srđan.
-Ma neka ih, neka pevaju, kome smetaju?!- odgovara nas nekoliko.
-Eto, vidiš Treneru da smo tražene. Hoće ljudi da nas slušaju, a ne da spavaju!!!
-‘Ajde ti započni pesmu, išla si na takmičenje za Pinkove Zvezdice!!! Dokle si stigla?-
-Ma gde sam stigla, kad moj tata nije hteo ništa da plati!!!-
Posmatram putnike i vidim da se većina oseća kao i ja. Nostalgija za nekim vremenima kad smo radili isto što i one sada. Uživamo u njihovoj mladosti, raspevanosti i sitnim nestašlucima koje izvode pred Cvetom i Srđanom.
-Koliko ih ima? – pitam Cvetu.
-15.
-Koliko godina imaju?
-Hahaha….15.
Sve imaju uredno uplaćen roming kako bi bile sa roditeljima na vezi. Čim smo prešli granicu, krenule su na telefonima da traže podudarne mreže.
-Jesi li ti to rekla majci da ne radi klima u autobusu?! Pobogu, kao da ste u vrtiću! Sad će žena da brine. Da si joj odmah javila da je sve u redu!-kaže Srđan.
-Da li si stvarno?-napadaju je i drugarice.
-Imate po 15 godina, a ponašate se kao razmažena derišta! Ne radi klima?! Strašno!!-kaže Cveta.
-Pa nije, ja sam samo htela da kažem da smo prešli granicu. A ovo sam rekla onako, usput. Nije bilo kao da se žalim.-
O, Treneru, ne znaš ti kako izgleda ponašanje u zatvorenim grupama, mislim se ja. Da te ubacim, pa da vidiš ko je još u vrtiću, a imamo svi 35+. Treba nam sudija za boks mečeve, da vrati u ugao kad preteramo.
Nastavljaju da pevaju, njihovi glasovi nadjačavaju glas pevačice sa plejera. Iako ne slušam uopšte tu muziku, uz njih mi deluje slatko i simpatično. Bezazleno. Ne sekiram se za njihov muzički ukus. Sve ovo je za njih samo šala. Pa i ja sam slušala Lepu Brenu kad sam bila klinka.
I Cveta se opustila, vidi da na sreću u autobusu nema mrguda, da su nam simpatične. Peva i ona sa njima. Pevamo i mi. Dok se radujemo predstojećem odmoru, slušamo letnji hit. Koliko sam shvatila, prošlogodišnji je. Ali nema veze.
Iz zadnjeg dela autobusa njih 15 od 15 peva uglas:
“Moja kosa crna ponoć, zračim k’o na sceni
Oko mene udvarači, svaki želi da me ženi
Mene ne zanima to, ne-neću da te lažem
Mene zanima da uzimam lovu i da je sLažem (Zato sLažem!)…“