Zdravo!
Ja sam Sara. Imam 16 godina.Idem u srednju školu.Na hraniteljstvu sam od četvrte godine života.Bila u hraniteljskoj porodici,koja je usled nesporazuma sa mnom, odustala od daljeg bavljenja hraniteljstvom.Svađala sam se često.Priznajem.Morala sam da isteram svoje.
Sada sam u drugoj porodici.Mnogo je bilo teško na početku navići se na manju sredinu.Hraniteljica me primila sa osmehom i rečima koje znače dobrodošlicu.Meni to tada ništa nije značilo.Mislila sam da ću tu biti kratko i opet se vratiti svom društvu.
Iako je bilo lepo vreme , meni je ovde sve izgledalo sivo.Odmah u školu.Đaci me gledaju, zapitkuju. Nisam raspoložena za priču. Gradivo mi je mnogo teško. Knjigu nisam držala odavno da se skoncentrišem da učim.Mene jedino zanima telefon i šta se dešava sa mojim društvom.Prolaze dani, a onda dolaze ograničenja.Prvo se odnosi na telefon.Hraniteljica se dogovara sa mnom i telefon pre spavanja ne koristim.Izlasci uveče ograničeni, odnosno i nema ih.Mogu da šetam tokom dana,ali uvek se mora znati sa kim i koliko dugo.Gde je onaj moj lepi život kada sam sa društvom „gluvarila“ do kasnih sati¬? Mislila sam „izdrži, proći će i to“.
Mene mnogo malo stvari interesuje.Nisam za sport.Hraniteljica se trudi.Idem sa njom u kupovinu ,za mene novih stvari.To i nije loše.Planiramo i neke izlete.
Polako u moj svakodnevni život počinju da ulaze drugarice sa svojim pričama, svojim žalbama na roditelje. Slušam ih , dajem savete. Ja, dajem savete nekome ???!
Ja o svom životu malo govorim.Mogu da im ispričam priču koju god hoću.Ponekad mislim i da ih ne zanima mnogo.
Govore mi da sam lepa.Ne mislim tako.Mislim da mi se šlihtaju,jer žele da se druže sa mnom, pošto su ukapirali da ne tračarim i ne prenosim tajne.Ocene polako popravljam.Za mene su ovo velike novine,jer sam navikla da imam slabe,koje mi na kraju nekako poprave.
Privikavam se.Imam svoju sobu u kojoj mi je najlepše.Upoznala sam i komšiluk, prijateljice od moje hraniteljice, njene rođake.Niko me ne ponižava, uglavnom pokušavaju da pričaju sa mnom. Hraniteljica je vrlo sigurna u svom ophođenju sa drugima.To mi se dopalo.Pokušavam i ja , u početku me to zabavlja,a kasnije kapiram da takav stav uspeva.
Ukapirala sam to kada su se posvađale dve drugarice zbog mene.Sa starim društvom sve ređe kontaktiram.Imam novo društvo.Izlazim ponekad.Na rođendane idem obavezno.Skoro da sam prestala da pušim.Dobro mi je.Završiću školu, pa posao…i onda „palim“.
Čula sam se sa najboljom drugaricom iz starog kraja.U razgovoru mi je rekla da misli da sam se mnogo promenila.Ne kapiram, otkud joj to?!Ista sam, samo sam taj dan kada smo razgovarale, ovde bilo prelepo vreme, ja sam šetala i smejala se sa nekim društvom,kada je ona pozvala.
Autor teksta:Verica Novčić Petrić
fotografije (Izlazak meseca u selu Vodice) :Peđa Filipović
medijski sadržaj broj:19
Naziv projekta:Vratimo osmeh deci bez roditeljskog staranja
Glavni i odgovorni urednik:Predrag Filipović
Nosilac projekta:Medijska kuća I FM Topola, portal NOVINicE